Time space existence

Istražujući Heideggerovo kapitalno djelo “Pismo o humanizmu”, veliki francuski postmodernistički filozof Jacques Derrida ističe njegovo shvaćanje ljudskešake kao nečega sasvim drugačijega od životinjskih šapa ili kandži. Ističući Heideggerovu dogmatsku misao koja glasi: Majmuni imaju organe za hvatanje, ali nemaju ruke, Derrida zaključuje da samo ljudska ruka ima složen odnos s mišlju.

Ako postoji misao o ruci ili ruka misli, kako nas Heidergger navodi da vjerujemo, to nije od reda konceptualnog shvaćanja, nego ta misao o ruci pripada biti dara, davanja koje može dati, ako je moguće, a da ništa ne uzima. Ako je ruka isto tako, a to nitko ne može osporiti, organ za hvatanje, to…nije bit ruke kod ljudskog bića, ističe Derrida i ukazuje na sigurnu opoziciju davanja i uzimanja: čovjekova ruka daje i daje sebe (poput misli ili ono što daje sebe da bude mišljeno), dok majmun uhvati, zgrabi, stavi ruku na stvar.

Vraćajući se Heiderggeru, uvjeren sam da bi on, kad bi živio u današnjem vremenu, digitalnu ekstenziju stroja u obliku miša i tipkovnice – ili ruke robota – u usporedbi s ljudskom rukom, poistovjetio sa životinjskom šapom u smislu njezina svojstva da ništa ne daje i ništa ne misli.

Životinja je i tako sve manje, ali je zato sve više strojeva koji nam pomažu u svemu pa se očekuje da za nas i misle i osjećaju.

Ne misliti i ne osjećati, samo majmunski uzimati ili stavljati ruke na stvari: je li to ono obećano stanje konačnog oslobođenja?

Stoga pitanje za kraj glasi: Želite li takvu slobodu?

Moj odgovor je sljedeći:

Nemojte zaboraviti kako se u ruci drži olovka.
Naša je sloboda i naša je potvrda u umijeću ručnog rada. Postoje mišljenja da će se naša civilizacija naći pred provalijom pogubnog sraza tehnologije i manualnih vještina. U tom hipotetskom trenutkom možda će ključno civilizacijsko i egzistencijalno pitanje biti: tko zna ručno zapaliti vatru?

U utrobi, ili postelji laboratorija budućnosti je MISAO na način oslobođenja mašte. Kako?
Rukom koja misli = skicom